Zukina amozonka koja je ubijala Hrvate uskoro pred sudom BiH?!

Rasema Handanović, zvana Zolja, mogla bi biti prva Bosanka koju će Sjedinjene Američke Države izručiti vlastima u BiH zbog sumnje da je počinila kazneno djelo ratnog zločina?!

Kako piše u tekstu koji je objavljen u najnovijem broju sarajevskog tjednika Slobodna Bosna, dogovor o ekstradiciji "misteriozne ratnice" za kojom se tragalo godinama, postignut je, kako se nezvanično doznaje, prije tri mjeseca, na zajedničkom sastanku predstavnika Suda i Tužiteljstva BiH sa službenicima Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu i američkog Imigracionog odjela.

Prethodno su i američke i bh. vlasti uložile silan trud kako bi uopće Rasemi Handanović ušli u trag, budući da je, po svoj prilici, prije odlaska u Ameriku promijenila identitet - osim suprugovog prezimena, uzela je i novo ime.

Rasemu Handanović, u ratu pripadnicu specijalne postrojbe Armije BiH Zulfikar pod komandom Zulfikara Ališpage Zuke, Tužiteljstvo BiH tereti za ubojstvo više hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a u hercegovačkom selu Trusina kod Konjica, 16. travnja 1993. godine.

Što se događalo u Trusini?

"Sjećam se te djevojke, u proljeće 93. boravila je u Buturović Polju i okolnim selima. Bilo ih je desetak, svi Zukini vojnici, i sa njima sam imao dosta problema", objašnjava Hasan Hakalović, ratni zapovjednik brigade Neretvica, kasnije 445. brigade ARBiH, u čijoj je zoni odgovornosti bilo i selo Trusina. Hakalović kaže kako Rasemi Handanović tada nije znao pravo ime, da su je svi poznavali pod nadimkom Zolja, te daje siguran kako nije bila iz njegovog "užeg zavičaja".

Opisao je kao djevojku nižeg rasta, crne kose, uvijek pod punom ratnom spremom. "Po mojoj procjeni, 1993. je mogla imati najviše 25 godina", prisjeća se Hakalović, napominjući kako je Rasema, zajedno sa svojim suborcima nedugo nakon zločina u Trusini napustila Buturović Polje.

"Čuo sam daje poslije rata živjela u Cazinu", dodaje ovaj sugovornik. Premda je i sam pod istragom zbog ratnih zločina pripadnika Armije BiH u selima Trusina i Uzdol (općina Prozor-Rama), Hakalović kaže kako je proteklih godina, barem deset puta, davao iskaze pred istražiteljima Haškog tribunala, u Tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanske županije i, posljednjih mjeseci, u Tužiteljstvu BiH.

Nekadašnji ratni zapovjednik tvrdi kako je u vrijeme napada na Trusinu boravio na Igmanu, gdje e i saznao da je selo zapaljeno. "Odmah sam naredio Vojnoj sigurnosti da obave uviđaj, kompletnu dokumentaciju sam poslao u Komandu Šestog korpusa, ali, kako čujem, ti izvještaji nisu pronađeni i za njima se još traga. Iz moje brigade je saslušano stotinu vojnika, imam i na stotine svjedoka Hrvata koji mogu svjedočiti kako se sa njima postupalo, nakon što je HVO poražen. Na teritoriju koju je kontrolirala moja brigada bilo je više od 1.000 hrvatskih vojnika i civila, neka kažu da li im je neko nešto nažao učinio. I ja sam s Zukom i njegovim borcima imao velikih problema, početkom ljeta `93. su me ranili, nakon što nam se predalo oko 80 vojnika HVO-a i tristotinjak civila iz sela Vrci. Napravili su mi zasjedu, htjeli su opljačkati te ljude, mislili suda imaju puno para i zlata".

Kada smo Hakalovića pitali po čijoj su naredbi u zonu odgovornosti njegove brigade upućeni vojnici iz postrojbe Zulfikar, odgovorio je da odgovor mogu dati tadašnji zapovjednici Šestog korpusa i Armije BiH. On je, pak, uvjeren daje dosadašnja istraga koju su po naredbi Državnog tužiteljstva vodili inspektori SIPA-e, polučila konkretne rezultate.

"Obolio sam zbog prijavih političkih rabota. Prošle sam godine doživio moždani udar, a bilo bi mi žao umrijeti dok se ovo ne riješi. Život mi je pri kraju, ne bojim se, ali se i ne predajem lako. Do istine se jednom mora doći", poručuje Hasan Hakalović.

Do 16, aprila 1993., kada se dogodio zločin u Trusini u tom je hercegovačkom selu mirno živjelo dvadesetak hrvatskih i tridesetak bošnjačkih obitelji. Prema tvrdnjama preživjelih Hrvata napad je počeo iznenada, u ranojutarnjim satima, kada su vojnici Armije BiH krenuli prema njihovim kućama.

Odmah su zarobili nekolicinu mještana koji su natjerani u živi štiti prema položajima HVO, gdje su, u to vrijeme, bila samo šestorica vojnika. Odbijajući da pucaju na rođake i susjede, straža HVO-a se brzo predala, nakon čega su dovedeni u selo, Premda se iskazi svjedoka razlikuju kada su posrijedi pripadnici Armije BiH koji su počinili zločine – dok jedni tvrde da su u napadu sudjelovali i lokalni vojnici, drugi kažu da su prepoznali samo svog susjeda Seida Hakalovića, nepobitno je utvrđeno da su 16. aprila `93. ubijena 22 stanovnika Trusine, šest vojnika i 16 civila, medu kojima i tri žene.

Rasema Handanović Zolja je sama, iz automatske puške, osobno ustrijelila jednu skupinu zarobljenika. Kasnije se pričalo kako je strijeljanje izvršila iz osvete, jer su joj pripadnici HVO-a ubili mladića?!

Zukina Amazonka

«Ta žena je zapovijedala, nju su svi slušali. Poslije napada na selo rekla je da nas preživjele odvedu u jednu kuću, poliju benzinom i zapale, ali među vojnicima nije bilo ljudi koji su to mogli napraviti. Ušli smo u kuću i sjeli. Došao je jedan vojnik, nisam ga poznavala, i tražio da stavimo na stol novac i zlato. Izvadili smo sve što smo imali. Oni su to pokupili. Opet su nas izveli van, a žena je stalno govorila da nas treba zapaliti", kazala je istražiteljima svjedokinja hrvatske nacionalnosti, koja je detaljno opisala stravičnu scene ubijenih susjeda.

Službeno je rekonstrukcija zločina u Trusini obavljena prije dva mjeseca, kada su inspektori Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA-e), po nalogu Tužiteljstva BiH, blokirali cijelo selo. Šesnaest godina poslije, za zločin u Trusini još nitko nije osuđen, u selu živi samo jedna Hrvatica Kata Bojičić, koja se vratila neposredno nakon rata. No, i ona boravi u obnovljenoj kući susjeda, budući da njezina ni do danas nije popravljena.

U središtu još jednog zločina

Samo mjesec dana nakon što je u hercegovačkom selu Trusina mučki likvidirala skupinu hrvatskih zarobljenika, Rasema Handanović naći će se u središtu još jednog zločina koji se dogodio na planini Radovan, u blizini Gornjeg Vakufa.

Hanefija Prijić Paraga

Tada u pratnji ratnog zapovjednika Trećeg bataljuna 317. brigade ARBiH Hanefije Prijića zvanog Paraga, Rasema je bila neposredna svjedokinja ubojstva trojice talijanskih humanitaraca koji su smaknuti 29. svibnja 1993. Trojica Talijana; Fabio Moreno, Sergio Lana i Guido Puletti upala su u zasjedu Armije BiH kod Gornjeg Vakufa, dok su vozili humanitamu pomoć u Zavidoviće, i poznato je da su "odmetnuti" Paragini vojnici skrenuli njihov konvoj na šumski put, u namjeri da ga opljačkaju. Kada su uzeli svu robu, Talijane su odvezli na planinu Radovan gdje su u njih pucali.

Paragina asistentica

Dvojica preživjelih Cristiano Penochio i Agostmo Zanotti kasnije su identificirali samo Hanefiju Prijića Paragu, dok je naknadnom istragom utvrđeno da su, u vrijeme likvidacije, s njim bili Sabahudin Prijić zvani Dino (navodno je odselio u Kanadu) i Rasema Handanović.

Međutim, kako su i Sabahudin Prijić i Rasema Handanović u vrijeme suđenja Paragi (prije osam godina) bili nedostupni bh. pravosuđu, dok je optuženi, unatoč brojnim dokazima i izjavama svjedoka, uporno negirao krivnju za ubojstvo humanitaraca, prava istina o tom zločinu nikada nije do kraja otkrivena.

Hanefija Prijić, predratni bravar, ratni zapovjednik ARBiH i poslijeratni vijećnik Stranke za BiH u Gornjem Vakufu, osuđen je 2001. na petnaest godina zatvora. Kazna mu je naknadno smanjena na trinaest godina i trenutno se nalazi u zatvoru u Zenici.

Identitet svoje ratne družbenice pod nadimkom Zolja i njezinu ulogu u likvidaciji Talijana, Paraga do kraja suđenja nije otkrio.

Rasema Handanović je nakon udaje i preseljenja u Ameriku, rodila dvoje djece i živjela mirnim obiteljskim životom. Sve dok je, na tisuće kilometara daleko, ipak, nije sustigla užasna ratna prošlost.

Istraga u završnoj fazi

Prema neslužbenim informacijama iz Tužiteljstva BiH, višemjesečna istraga o zločinima nad Hrvatima u općini Konjic, koja je pokrenuta nakon što je taj predmet pod oznakom "A" u Sarajevo upućen iz Haškog tribunala, nalazi se u završnoj fazi i uskoro bi mogle biti podignute prve optužnice.

Navodno da je iz Predsjedništva BiH već diplomatskim putem intervenirano da se postupak ekstradicije Raseme Handanović iz SAD-a ubrza, nakon čega bi trebala biti objelodanjena i imena ostalih optuženih. Predviđa se, naime, da će se pored Raseme Handanović, na listi optuženih naći i njezin ratni šef Zulfikar Ališpago Zuka, te zapovjednik Šestog korpusa Armije BiH Salko Gušić. Što se, pak, tiče Hasana Hakalovića, još je uvijek neizvjesno hoće li se on u Sudu BiH pojaviti u svojstvu optuženog, ili jednog od ključnih svjedoka.